Prof. dr Vladimir Koprivica, istaknuti sportski radnik, govorio je za MeridianSportBH o svojoj prebogatoj karijeri, životnom putu i uspjesima tokom istog, radu sa mladim naraštajima, ali i seniorima, kao i o nedavno završenoj 3. Internacionalnoj košarkaškoj trenerskoj klinici u Tuzli, gdje je učestvovao kao jedan od predavača.
Vladimir Koprivica je rođen 1952. godine u Vrbasu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Fakultet fizičke kulture je završio u Beogradu. Na fakultetu je završio i magistarske studije sa prosjekom 10, a onda magistrirao i doktorirao.
Na početku razgovora, profesor Koprivica nam je ispričao kako je počelo to zanimanje za sport i sa čim je sve morao da se suočava kroz djetinjstvo.
“Svaki čovjek ima, ako dobro razmisli, u poznim godinama zašto nešto želi i radi, postoji neki ‘upaljač’ u djetinjstvu. To je neko ili nešto što ga je zainteresovalo. Ja ne mogu da se tačno sjetim, ali se sjećam kad sam jedva govorio da sam radio fiskulturu, između dva naslovna kreveta sam se ljuljao (smijeh). Rodiš se sa nekim urođenim impulsom da voliš da se krećeš i onda sam ja vidio u sportu, vježbanju itd. jednu aktivnost za mene gdje sam se ja igrao, zabavljao, pripremao za život,… Bio sam donekle svjestan i gledajući životinje kako se one pripremaju. Praznio sam se, u onom smislu katarze, i to je bio moj izvor sreće te je upravo to i ključ rada sa djecom gdje radimo tako da proizvedemo sreću kod njih. To je suština” – rekao je Koprivica na početku razgovora za MeridianSportBH, pa nastavio:
“Nisam mogao da se bavim sportom, jer sam imao dosta tešku i složenu porodičnu situaciju. Majka je bila bolesna, baka takođe, otac je kasnije imao infarkt. Zbog toga sam imao puno posla i rada u kući. Imao sam taj neki talenat, ali… Bio sam dobar u tome, a sjećam se kad sam imao 10 godina da sam skakao četiri i po metra u dalj. Ali, onda mi je sa 12 godina pukao mišić, a to čak nisam smio nikom da kažem jer bi me grdili. Tako da, ostalo mi je pola kvadricepsa i s tim sam završio fakultet, ali samim sportom nisam mogao da se bavim. Ali, da se vratim na početak – to što nisam mogao kao igrač i sportista da se ostvarim, a jurili su me tada i atletičari i odbojkaši, košarkaši, fudbaleri takođe, gdje sam čak i igrao. Došlo je do jednog trenutka, poslije dvije utakmice koje sam odigrao, da zaigram za Vojvodinu u mlađim kategorijama. Ali, to što se nisam realizovao kao sportista, probudilo je želju da se ostvarim kao nastavnik fizičkog vaspitanja, da budem trener i tako dalje”.
Ističe da ga ta ljubav drži i dan-danas:
“Ta ljubav me i danas drži. Evo, i ovdje u Tuzli, nema razlike u žaru kada držim predavanje sada u odnosu na prvi put kad sam držao trening. To je taj osnov u čovjeku. Kod svake osobe je drugačije, a kod mene je to bio taj osnovni impuls. I dan-danas sam u sportu, pratim sve – od šaha, kuglanja, džet skija, do fudbala, odbojke košarke, itd.”
Početak bogate karijere profesora Koprivice bio je i te kako vezan za rad sa djecom, što je u više navrata istakao koliko mu je bilo važno. Objasnio nam je kakvo je to iskustvo te istakao šta je jednom treneru ili predavaču potrebno da bi od mlade osobe “izgradio” nešto za budućnost.
“Onaj ko ne voli djecu, njemu je teško raditi s njima. Ko je egocentrik, pa sam sebe stavlja u prvi plan i djeci nabacuje da su oni nikakvi, a da su oni sami, kao treneri, izvanredni. Onaj koji ne poznaje bio-psiho-socijalne karakteristike, njima je teško raditi. Ali onaj ko iskreno voli djecu i poznaje struku, pa od toga nema ništa ljepše. Jer, tu nema nekog većeg pritiska. To je divota, ta spoznaja da pred vašim očima izrasta neki budući čovjek. Koliko ja znam, oni s kojima sam ja radio dok su bili klinci, sada su ozbiljni porodični ljudi. Ti tu vidiš taj put sazrijevanja čovjeka, jer mi smo vajari ljudskih tijela i ljudskih duša, zbog toga što ih oblikujemo i socijalno i psihološki i tjelesno. Uz to, dodata je neka vještina, kao npr. košarka” – ističe Koprivica, pa nastavlja:
“Svako odrastanje je bolno, to je neko odvajanje od prošlosti. Sve što ostaje za nama je prošlost, teško to uvijek ide naprijed. I ti prelazi iz jednog perioda u drugi su uvijek teški, kako psihološki tako i fizički, ali su i radosni na drugoj strani. Međutim, ono što je najvažnije, jeste da u psihološkom, socijalnom, biološkom i svakom drugom sazrijevanju, svaki naredni korak mora da se napravi kada se sve ove stvari završe u prethodnom periodu. Ne valja ukoliko neke stvari ostanu nedorađene, pa se pređe na viši nivo, a ostanu neke posljedice. Uglavnom, svaki period ima neke svoje karakteristike, ciljeve i zadatke koji iz tih ciljeva proizilaze, sredsta i metode koji se primjenjuju na tom putu i mora kompletna ličnost da pređe na naredni nivo. E to nije jednostavno, za to treba vještine, znanja,…”.
Uporedili smo rad sa mladim naraštajima u to vrijeme, kao i danas. Govorio nam je o sličnostima i razlikama.
“Isti su principi rada, ali su djeca drugačija. Imali smo ranije djecu koja su se mnogo više kretala, igrala, djeca koja su boravila napolju i zdravije jela, djeca koja su se družila drugačije od današnje djece. To su bila djeca koja su na televiziji i u novinama gledali kompletno drugačije sadržaje. To su bila djeca koja nisu gledala kako se neko svađa u skupštini, nisu gledala rijalitije,… Stavimo se sad u situaciju današnjeg mladog čovjeka, koji sada gleda starije kako se svađaju, svađu u porodici, na ulici, gleda ostrašćene ljude, sluša o nekim ratovima,… Imaš djecu koja su ‘plaćala’ taj rat, jer nažalost nema porodice koja nije platila na neki način. Gledaju neke ljude koji vode ovaj svijet, koji su najčešće smješniji od bilo koga drugoga, a nažalost vode glavnu riječ. Sad, to dijete kada čuje ili vidi te stvari, kako možeš očekivati da bude normalno. To dijete mora da se štiti na neki način, a to najčešće biva bježanje u drogu, alkohol, na ulicu, lopovluk,… Oni žive u nekom drugačijem svijetu i oni bježe od njega” – smatra Koprivica, pa dodaje:
“Ali, onda se tu pojavljuje sport, sa svojim etičkim vrijedostima, sa bio-psiho-socijalnim vrijednostima, u razvoju, gdje vam on otkriva neki novi svijet. Sport je, kao što su to i, recimo, ove video-igre, jedan paralelni svijet. Dođu ljudi sa raznih strana, ali mi imamo nešto što nas vezuje. To je divno, to je ta povezanost. Mi živimo u jednom potpuno drugačijem svijetu, svijetu sporta. Tu ima zadovoljstva, ima tjelesnog pražnjenja. Sportista živi jedan drugačiji i zdraviji život od ovog uobičajenog života, koji je često destruktivan”.
Zanimanja profesora Koprivica su zaista bila veoma široka – od košarke, fudbala, atletike, odbojke, kuglanja, pa sve do šaha za koji ističe da mu je velika ljubav i da mu je mnogo pomogao u intelektualnom smislu.
“Ne može se to izmjeriti. Kao mali sam otkrio taj čarobni svijet, iako nisam bio neki poseban šahista. To je bila igra na malom prostoru, jedna čudesna i neiscrpna igra. Fudbal se igra 150-200 godina, košarka isto, a šah se igra 1500 godina… To je nevjerovatno. Još nije iscrpljen i još se igra. Kako je rekao Gete: ‘Šah je probni kamen mozga’. Tačno to sada vidim. On mi je u djetinjstvu bio izvor zadovoljstva, onda sam pomoću njega i hranio svoju sujetu, bilo mi je značajno da igram bolje od drugih. Pobjeđujući druge, osjećao sam se nadmoćnim, a onda sam bio i organizator tih nekih takmičenja, završio sam i za šahovskog sudiju, radio sam i kao pionirski instruktor sa djecom. Bilo je puno dešavanja vezano za šah. Biće to sve u knjizi koju pripremam o šahu” – počinje Koprivica priču o velikoj ljubavi, pa nastavlja:
“Šah mi danas služi da očuvam svoje intelektualne sposobnosti. Ja imam 71 godinu i kada hoću nešto ozbiljno da radim, odigram nekoliko partija šaha na internetu i to brzopoteznih. Tu morate vidjeti i tehniku i strategiju i taktiku kako ćete to odigrati. Imate i vrijeme, drugačijih protivnika,… Ja tačno po tim partijama znam u kakvom sam metalnom stanju. Ako nekad previdim figure, poteze i ostalo, iako se to ne dešava tako često, znam da nisam u dobrom mentalnom stanju. Ako mi je sve jasno, bistra pozicija – iako protivnik može biti i bolji – onda znam da sam u dobrom mentalnom stanju. Tako održavam mentalnu sposobnost – preko šaha, stalnog čitanja, kontakta sa drugim ljudima,… To je onaj dio starosti koji bi morao svako da poštuje, jer u starosti moraš biti aktivan. Stvaraju se nove neuronske veze, iako su ranije mislili da mozak konstantno propada. Ako se baviš nekim razmišljanjem ili stvaralaštvom, onda se stvaraju nove neuronske veze u mozgu. Svim starijim ljudima koji ovo budu čitali, preporučujem mentalnu i fizičku aktivnost, ali i socijalnu. Družite se, radite neke stvari koje okupiraju vaš intelekt i krećite se. To je onda jedna zdrava starost”.
Pitali smo ga o povezanosti šaha sa košarkom.
“Postoje tu neki principi – osvajanje terena, ne smiješ da kreneš u krilni napad ako ti je centar slab. Tako je i u košarci, ne možeš šutnuti tamo iz ćoška ako nisi obezbijedio sredinu kako bi neko zaustavio protivnika ako promašiš, napravi faul i slično… Ima puno tih sličnih stvari. Šah i košarku povezujem kad oni treneri gledaju one njihove rotacije, gdje mora munjevito i brzo da se misli. To je i neka vrsta matematike. Ljudi koji odlično igraju šah, obično su i dobri matematičari” – kaže Koprivica.
Kažu da stil igre u šahu često odgovara karakteru čovjeka, sa čim se i Koprivica složio.
“Apsolutno. Kad sjednete i igrate, onda ćete tačno vidjeti kako čovjek razmišlja i kakav je. Imate pozicioni stil igre, dinamični stil,… Ja sam volio uvijek dinamičnije pozicije. Isto tako, nekad voliš nekoga ko radi ono što ti ne možeš, npr. Anatoli Karpov koji je u tim sitnim detaljima mogao da dođe do neke pobjede. Gledao sam više partija tih starih majstora, poput Morfija, Čigorina, ali nisam na tom nivou da se poredim sa ovim ostalima. Međutim, ja znam sebe i znam koje pozicije mi odgovaraju, a koje ne. To ti je isto kao u životu, gdje čovjek mora da zna za koje situacije je rođen i osposobljen, a koje su to situacije koje nisu za njega i za šta nije sposoban. Ta vrsta iskrenosti prema sebi je osnova uspješnosti” – rekao je.
Ponovo smo se zatim vratili na karijeru, gdje je istakao koliko je bilo bitno što je povezao teoriju i praksu u jedno te koliko mu je to značilo na predavanjima studentima.
“Ja sam počeo sa djecom da radim davnih godina. Kad sam počeo raditi na fakultetu, moj profesor Dragan Petrović, koji je bio poznati atletski trener, rekao je da moraš raditi u sportu da bi mogao bolje da tumačiš ono što je teorija i to je velika istina. Ja sam čitavog života pravio balans između teorije i prakse i u tom balansu čovjek nađe puno praktičnog materijala za svoja teorijska razmišljanja i predavanja, u mom slučaju. Iz teorije nađeš osnovu šta treba raditi u praksi i onda jedno drugo unapređuje i ti si onda stalno bolji. Ja sam imao prijatelje koji su me grdili i pitali me zbog čega sam u praksi i što se ne bavim više teorijom. Bilo je i onih koji su mi govorili: ‘Hajde dođi da putujemo u Kinu i idemo negdje da zaradimo pare, da putujemo’. Ja sam tu uvijek balansirao između praktičnog i teorijskog dijela i znao sam šta mogu raditi da ne smeta mom poslu, a iz tog praktičnog rada sam crpio to da mogu studentima da kažem nešto zanimljivo. Student te tako pažljivije sluša, npr. kad mu kažeš da je jutros na treningu, recimo, Tripković nešto uradio. To je ono drugačije. Onda mu objasnite u čemu je problem. U teoriji se nalaze rješenja, ali je zanimljivije studentu objasniti to praktično. Kad bi im samo govorili neka imena teoretičara i šta su oni rekli, onda to neće da slušaju” – rekao je Koprivica.
Uz profesorski posao, Koprivica je vrlo brzo počeo da radi kao kondicioni trener u Partizanu, a tu je imao priliku da trenira mnoga velika košarkaška imena, poput Dražena Petrovića, koji je jedno vrijeme boravio u Beogradu u crno-bijelim redovima.
“To je bio taj neki početak. Počeo sam raditi sa djecom, ali sam vrlo brzo bio na klupi Partizana, kao kondicioni trener, prije tačno 40 godina. Sa nama je trenirao i Dražen Petrović, koji je bio tada u vojsci, a to je ona generacija sa Miškom Marićem, Grbovićem, Savovićem, Cvetičaninom, Zorkićem, Arsenijem Pešićem,… To je ta stara generacija. Poslije se to nekako sve selilo, prešao sam u žensku košarku gdje sam upoznao jednog sjajnog čovjeka, trenera Zorana Kovačića, koji je imao 130 medalja. Duhovit čovjek. Onda smo mi radili i u Crvenoj zvezdi, uzeli puno titula. Ja sam malo nemaran prema tim titulama, gdje se uvijek spomene neka, a ja zaboravio (smijeh). Mislim da imam nekih 25-26 titula. Teško je to istražiti, ni ja sam ne mogu da se sjetim koliko ih je bilo, ali nije ni važno. Ne treba o tome čovjek mnogo da brine, već treba raditi. Ne radimo mi to radi neke slave, već je prosto lijepo da dođeš do nekog cilja. Odmah iza toga se javlja neka praznina koja se treba ispuniti, gdje je sljedeća prepreka i sljedeći cilj” – kaže on.
Pitali smo ga da li su mu se ciljevi kroz karijeru mijenjali.
“Nisu. Kad sam se već odlučio za put univerzitetskog nastavnika, to mi je bio primarni cilj. Drugo, cilj u košarci mi je bio da radim na kondicionoj pripremi i da kao nastavnik pripremam druge kondicione trenere, da ih uvodim u taj posao. Mnogi ljudi danas su sa mnom počinjali, koje sam ja obučavao i okupljao na fakultetu, koje sam inspirisao. Neki studenti koji danas u Kini rade recimo u badmintonu, veslanju, koji su vrlo uspješni sa reprezentativnim selekcijama, kao i mnogi drugi koje sam slao u naše selekcije, itd. Znači, bio je to jedan put u kojem sam ja sebe uvijek vidio prvenstveno kao profesora, a ne kao trenera. I kad sam imao velike ponude da idem u inostranstvo sa nekim poznatim trenerima, ja sam to glatko odbijao i nisam htio da napustim taj svoj put” – otkriva Koprivica.
S obzirom na to da je u Partizanu imao priliku da radi sa Draženom Petrovićem, to je bila neizbježna tema.
“Jedno kratko vrijeme je Dražen bio tu, dok je bio u vojsci. On je bio neprimjetan dok se radi. Ništa nije komentarisao, ništa nije govorio na treningu i radio je sve što treba. Onda, kad počnu one košarkaške vježbe, onda vidiš kakav je majstor, sa fantastičnim osjećajem za prostor, sa raznovrsnom tehnikom, izvanrednim šutem,… Jedan izvanredan radnik je bio i vrlo korektan u to vrijeme. Prosto nemam šta da kažem o njemu, čovjek šuti i radi i progovori jedino u igri. Ali, i tada više ‘progovori’ košem, tijelom, driblingom,… Za mene je bio uglavnom lak za saradnju” – govorio je Koprivica o Draženu.
Na praktičnom košarkaškom putu naš sagovornik je prošao sve, od pionira i pionirki, pa sve do muške i ženske seniorske reprezentacije.
“Ono što je interesantno u tom praktičnom radu, prošao sam put od pionira i pionirki, pa sve do ženske seniorske reprezentacije, a završio sam karijeru sa muškom seniorskom reprezentacijom. Tu su sve različita iskustva, različiti ljudi, različite ideje. Tu je kondicioni trener ipak neko ko je na ‘periferiji’, ali nekako su mene gledali drugačije jer sam univerzitetski profesor. Onda su vidjeli da mogu i nešto da im kažem, što im je interesantno i što bi mogli primjeniti u svojoj struci i slično. Tako da, imam dobra iskustva. Igrači su me voljeli. Mora čovjek imati taj neki ljudski pristup. Naš veliki Andrić je rekao da ‘ljepotu života možemo doživjeti samo sa drugim ljudima’. Ti moraš imati neku otvorenost ka ljudima i što si otvoreniji dobijaš povjerenje od drugih ljudi, dobijaš značajne stvari. Otvoreni sistemi napreduju, a zatvoreni sistemi koliko god da su genijalni često i propadaju, osim ako nisi neki super genije kao što je Tesla, pa da ti ne treba praktično niko. Ali, svima nama običnim ljudima potrebne su druge osobe” – smatra Koprivica, pa dodaje:
“Dešava se da si u generaciji dobar, ali samo zato što radiš malo više od drugih. Kada se kasnije okupi generacija, to što si putovao, bio sa velikim trenerima, po raznim zemljama, učestvovao u raznim događajima, to te izgradi. Odjednom shvatiš da posjeduješ više informacija, da si u nečemu sposobniji samo zato što si iskoristio neku životnu šansu. Nama se pruži životna šansa, a onda moramo učiniti sve da tu šansu iskoristimo”.
Profesor Koprivica ističe da je imao priliku da često putuje, ali da nije to previše radio zbog obaveza koje je imao na fakultetu. Govorio je i o “magičnom trouglu” igrača i trenera te objasnio o čemu se radi.
“Nisam proputovao baš cijeli svijet, nisam previše mogao putovati zbog fakulteta. Bila je to neka vrsta mog vrlo korektnog odnosa prema fakultetu, izbjegavao sam ta neka duža putovanja, osim kada je ljeto. Ali, putovao sam dovoljno da mogu da kažem nešto više. Nema od tih putovanja mnogo koristi, a evo i zašto. Kada razgovarate sa trenerima i igračima iz tog perioda, oni vam neće pričati o nekom gradu, nekoj kulturi, nekim muzejima. Oni će pričati o aerodromu, sportskoj sali i sportskom događaju. To je njihov magični trougao iz kojeg ne mogu lako da izađu. Jer, ako izađu, onda ne mogu biti uspješni. Trener ne smije da razmišlja van toga” – ističe on, pa nastavlja:
“Tokom tih putovanja nisam nikad vidio nešto posebno, ako je to kratko. Recimo, ovdje u Tuzli mi je lijepo, ljudi su sjajni, vidio sam kako izgleda grad, kakva je muzika, kako je taj prostor jugoslovenski. Hotel je isto sjajan, ali je to opet nekako malo da osjetim duh grada, iako vidim kako su mi profesor Nenad Trunić i Vlade Đurović pričali o ovom gradu i kako su se ovdje osjećali. Ja sam ranije ovdje sa Zvezdom dolazio, ali je to ipak jedan sportski događaj. Hoću da kažem, kada se negdje ide na neko putovanje, ono mora biti sadržajnije da bi se osjetio duh grada. Treba malo pročitati prije toga o tom mjestu, boraviti tu i onda ta putovanja imaju smisla”.
Pored Vrbasa u kojem je rođen i gdje je proveo djetinjstvo, profesor Koprivica se kasnije u životu posebno vezao za tri grada – Beograd, Kruševac i Kovin.
“Treba imati znanje i živjeti u nekom gradu, a onda iz tog grada nosiš uspomenu. Imam tri takva grada. Rodio sam se u Vrbasu, Beograd je moj grad, a Kruševac grad moje mladosti. Beograd je sada jedan grad mnogo različit od onog vremena kada sam ja bio mlad. To je sada velegrad sa velikim brojem stranaca, zgrada, neke jurnjave i ostalog. Kad me nekad pitaju gdje idem, kažem da se vraćam u taj odvratni, voljeni grad (smijeh). Šalim se, naravno, mi svi obožavamo Beograd, ali on nije niti malo lak. Nema onu finu mirnoću provincije i manjeg mjesta koje može da se osjeti.
Tu je i Kruševac, grad moje mladosti, gdje sam pet puta bio na radnim akcijama. Taj zanos kad su se ljudi iz cijele Jugoslavije okupljali i jedino tada osjećaj potpune sreće. Ja mislim da danas ljudi rijetko doživljavaju takav osjećaj potpune sreće, ali ni tada. Roditelji nisu mogli da vjeruju, kada dođu da obiću djecu, da oni jedva čekaju da oni odu. Zato što oni nekako imaju osjećaj da gube vrijeme sa njima. Bilo je i drugačijih priča. Jedan prijatelj koji je došao na radnu akciju bio je pod ogromim stresom, došao je kod mene i srušio se, morao sam ga voditi u bolnicu. On je radnu akciju doživio kao najveći mogući stres. Teško je to danas shvatiti iz ove perspektive. Ali, upoznao sam tu divnu ekipu, radne brigade koje su dolazile iz Slovenije, Makedonije, dolazili su i Mađari, bosanci iz Bihaća, itd. I svi su donosili nešto svoje, što je bilo nevjerovatno. To je i dalje u meni, ta jedna srdačnost i to neko prijateljstvo koje mi i danas njegujemo. Okupljamo se i dan-danas jednom godišnje, to je taj Kruševac” – otkriva Koprivica, pa započinje posebnu priču o Kovinu:
“Treći grad je sportski grad, grad mog prijatelja koji me je pozvao da sarađujem sa ženskom ekipom, a to je Kovin. Ta organizacija kluba je bila najjača u državi. Niti jedan klub nije bio organizovan kao Kovin. Duga je priča oko te organizacije, ali je to bilo jedno savršenstvo. Mi kad odemo na pripreme, za jednim stolom sjedi stručni štab, za drugim igrači, za trećim ljudi koji su vezani uz klub (sponzori, šoferi, prijatelji kluba,…), a za četvrtim stolom su naša djeca, koja se od tada druže. To je jedna takva porodica, zaista se uvijek toga sjetim kada neko spomene Kovin, taj osjećaj pripadnosti klubu. Osvojili smo Kup, što je fascinantno za jedno malo mjesto. Eto, to su ti neki gradovi gdje se osjećam lijepo. Ali, ima i nekih gradova gdje osjetiš slično tome, kao npr. ovdje u Tuzli. Imam osjećaj da ove ljude i ovo mjesto odavno znam. Prosto, to ili osjetiš ili ne osjetiš. Isto tako, imaš mjesta gdje ostaneš duže, ali se i dalje osjećaš kao stranac”.
Profesor Koprivica ističe da ima posebnu emociju kada se govori o Banjaluci, a ispričao nam je da je bilo vrlo potrešen kada se desio razorni zemljotres 1969. godine.
“Banjaluka je isto moja ljubav još iz srednje škole. Kad je bio zemljotres u Banjaluci želio sam da odem tamo, a to imam zapisano u svom dnevniku od 340 strana koji sam objavio povodom 50 godina mature, a koji sam vodio od 1967. do 1971. godine. Tamo sam to zapisao, bila mi je strašna želja da idem u Banjaluku i da podignemo grad nakon tog razornog zemljotresa. Taj događaj kao u srce da me pogodio, a nikada nisam bio tamo. Sticajem okolnosti, pošto mi život nije dao tu šansu preko 30 godina, tek tada sam došao tu. To je moj grad, moji ljudi, nevjerovatno je kako sam se tamo osjećao i rado se vraćao njoj. Jedna stvar je pejzaž, arhitektura, umjetnost, istorija, a drugo su ljudi i upravo ljudi čine jedan grad. Ako ti sa ljudima imaš sjajan kontakt, onda taj grad pripada i tebi. Znam da su gradovi poslije ovog rata mijenjali fizionomiju, dolazili su drugi i drugačiji i onim starosjediocima mijenjali sliku sopstvenog grada, zato što su otišli neki koje su, na primjer, oni protjerali, a došli su drugi kakve oni baš ne žele jer su drugačiji. Bio sam i u Moskvi godinu dana, taj grad mi je isto blizak srcu, a sada sam vezan za Vrnjačku Banju” – kazao je Koprivica, pa dodao:
“Tamo imam vikendicu u šumi, ljudi su mirni i staloženi. Za 10 godina mi se niko nije ‘obično’ obratio, već sa osmijehom, bez ikada ičega neprijatnog. Uživam u tom gradu i vidim da je to definitivno grad moje starosti, u toj šumi i tom miru, kako bi čovjek i trebao u starosti da se malo smiruje i da gleda kako raste šuma i trava, sluša ptice. To je neki moj završni čin”.
Posljednjih godina smo mogli da čujemo mnoge kritike vezane za ABA ligu, a naš sagovornik je rekao šta misli o tome, a takođe je uporedio sa nekadašnjom jugoslovenskom ligom.
“Partizan je prije bio protiv ABA lige, tad je domaća liga bila jaka. U međuvremenu je ABA liga uništila te nacionalne lige, jer mali broj klubova učestvuje u njoj, a ostali su zapostavljeni i ta prvenstva Srbije, Hrvatske, Slovenije,… sve je to u drugom planu. ABA liga je davala i daje prohodnost ka Evropligi, ali to je projekat onih koji su nas razbili, da u nečemu budemo povezani. Koliko ja znam, to je bilo i naređenje da se pokrene (ABA liga). Košarkaši su nekad govorili, kad su vidjeli da će se država raspasti, da žele da zadrže našu, jugoslovensku ligu. Međutim, to nije bilo moguće, ali se ipak pojavila ta ABA liga. Ali, sad su druge okolnosti, slabe nacionalne lige se ne mogu tako lako podići. Onaj ko ulaže novac kako bi podigao to na viši nivo mora raditi sa mlađim kategorijama. Viši nivo je i Evroliga, a to toga se teško dolazi. Tako da, prepliću se interesi” – rekao je Koprivica, pa nastavio:
“Možda sad Partizan misli drugačije od drugih, a ranije je bio na suprotnoj strani, zato što su se sada oni izborili za najbolji status. Kada su se izborili za to, sad bi drugi možda htjeli da se to mijenja, a Partizan neće. Odlučuje tu nešto što mi i ne možemo tako lako znati. Uvijek u svakom događaju koji je bitan je neka vrsta i sante leda koji je negdje ispod okeana. Mi tu ne možemo do kraja znati šta se tu dešava, koliko god da smo u košarci. Malo ljudi zna šta se tačno dešava, mi ostali možemo da raspravljamo šta nam se sviđa ili ne sviđa. Opstala ABA liga ili ne, suština je rad sa djecom i mlađim kategorijama, pridobijanje mladih da se bave sportom i košarkom. Takav jedan dobar rad mora da da kvalitet, a sa kvalitetom onda mogu da dođu dobra rješenja. Ne možeš ti samo uništavanjem, ukidanjem ili nekon reorganizacijom da dođeš do nečega, jer ćeš uvijek imati igrače koji su tu. Proces ozdravljenja je dug, ako hoćemo da podignemo nivo, a čitav ovaj prostor je u jednom košarkaškom padu. Manje je djece, ljudi odlaze, mogu da idu u strane klubove,… Nekad se tek sa 28 godina moglo otići vani.
Nakon završenog Mundobasketa, selektor Srbije Svetislav Pešić je govorio da je pred srpskom košarkom mutna budućnost, a kao glavnog krivca za to označio je strance koji su sve više prisutni u domaćim ligama.
“Rekao sam to i ranije u jednom intervjuu, Srbija je u ozbiljnoj krizi. Ne sviđa mi se veliki broj stranaca, mi nismo na to navikli. Znam kakva je buka bila da se dozvoli da jedan stranac bude u našim klubovima i sad oni dižu kvalitet, ali oni su legionari, kao strani ratnici/plaćenici. Reći će da mnogo vole Partizan, da su oduševljeni Zvezdom, Cibonom,… ali će na kraju otići čim dođu neke veće pare i isto govoriti na drugom mjestu. Mogu oni biti negdje više prihvaćeni, više slavljeni, ali u suštini oni su legionari. Eno, pogledajte Lesora. Uskače u publiku, pjeva sa njima, ljubav neka, a onda ode u Panatinaikos. Znači, ima i on ljubav za novac (smijeh). Ali, profesionalni klubovi tako zarađuju, tako žive. Ipak, to je sve znak krize, kad ti dovodiš nekoga sa strane da ti pomaže. Ne treba nam nikakva analiza kada pogledamo da stranci čine pola timova ovdje kod nas. Znači, više od pola timova nema kvalitetne domaće igrače. Zašto nemamo domaćih igrača? Zato što nisu kvalitetni. Zašto nisu kvalitetni? Pa, sad tu ima puno uzroka i to ti je tako” – smatra Koprivica, pa pravi jedno zanimljivo poređenje:
“Ne beru ti rođaci i djeca maline, jer ih nemaš dovoljno. Onda dođu oni plaćenici, koje moraš kontrolisati, da paziš da ih ne grdiš, da li će pojesti previše,… a na kraju moraš i da ih isplatiš. Na kraju, ako su maline rodile, ti možeš biti na dobitku. U ovom slučaju, ako taj košarkaški rezultat ima neki efekat, onda dobiješ neki novac, status. Ali, ako ne dobiješ, onda ti maline više koštaju nego što ćeš imati prihoda, to je vrlo jednostavno”.
Nisu se promijenili samo igrači, već i treneri. Oni starijeg kova se mnogo razlikuju od “ovih novih”, a profesor Koprivica ističe da je vrijeme tada bilo drugačije i da novac nije bio na prvom mjestu.
“Nagrada koju je dobio, recimo, Rajko Žižić za evropskog i svjetskog prvaka, to danas jedan junior ne bi ni pogledao. Dakle, tada novac nije bio primarni motiv. Oni su svi radili iz jedne velike ljubavi, često bez ikakvog novca. Pa, ja sam provodio sezone bez ijednog dinara. Radiš besplatno, vraćaš se noću u dva sata kući, bez dinara. Ja sam već tad radio amaterski u Zvezdi, bez dinara, a danas to na taj način neće niko. Nas je vodila ljubav, a iz ljubavi se rađalo znanje i vještine, što donosi rezultat, a sa rezultatom su tek počeli da dolaze novci. Novac je bio, po tom nekom redoslijedu, kasnije. Danas neki trener, koji je početnik, odmah dođe i pita koliko će biti plaćen. Ja imam ozbiljne probleme da nađem kondicione trenere koji će da rade. Sada imaš trenere kojima sam nudio da odu u Japan za 50 hiljada dolara, a oni neće. Ja bih ranije otišao džaba, da vidim Japan i tu kulturu. Ali, danas je drugačije vrijeme. Ovi ljudi ranije su to iz ljubavi radili – Popović, Žeravica, Aca Nikolić, Vujošević, Duda Ivković, bio sam dobar sa svima njima. To je jedna posvećenost, njima je košarka bila život. Nema sada mnogo takvih trenera” – ističe naš sagovornik, pa nastavlja:
“Ipak, ne mogu ni da se ljutim na te nove generacije, drugačiji su uslovi. Mi smo drugačije živjeli. Neki moji učenici su poslije mene imali ozbiljan novac. Sad u Kini oni rade za 10 hiljada dolara mjesečno, što im naravno ne zavidim. Svaki uspjeh u životu, to je jedno osvajanje tvrđave. Meni mnogi kažu da sam naivan, da se borim za nešto od čega nema ništa, a ja im kažem: ‘Zar vi stvarno mislite da sam ja naivan i da ne vidim da neću uspjeti?’. Ja vidim da, kad nešto radim, da ne mogu uspjeti, ali onda me pitaju zašto to radim. Pa, kad se osvaja tvrđava, imaš ove jurišnike koje gađaju strijelama, pobiju veći dio, a onda dotrče ovi sa merdevinama, pa i njih dosta izgine. Pa se ovi penju uz te merdevine, pa po njima bacaju vrelo ulje,… Prvi koji se popnu na tvrđavu su manjak i oni će stradati, ali će za njima doći drugi koji će osvojiti tu tvrđavu. Dakle, uvjek je pitanje, ako postoji neki cilj, da li si u onom prvom ešalonu jurišnika koji počinju nešto novo ili namještaš merdevine ili si se popeo na tvrđavu”.
To se najbolje oslikava u košarkaškom smislu.
“Evo, uzmimo našu košarku. Davnih godina su počeli Popović, Šaper, Žeravica, Aca Nikolić, Bora Stanković, pa su onda došli Đerđa, Daneu, Ćosić, prije toga Đurić i ona kompanija sa Koraćem. Zatim su došli Divac, Kukoč, Rađa, Petrović, pa Đorđević i ostali te onda dođemo do Jokića koji je se popeo na tu tvrđavu. Jokić je uspio na leđima i Bore Stankovića i Divca, i Đorđevića, i Teodosića,… Tu gore je došao zahvaljujući njima. Mi smo morali da pravimo taj put, na tom putu su treneri učili jedni druge, pa tu dođe recimo Obradović, koji je isto došao na krilima prethodnih trenera, nije tu slučajno. Tako se osvaja tvrđava. Zato kažem: ‘Nisam ja naivan, ja sam samo u prvom ešalonu jurišnika’. Iako ćemo ‘izginuti’ svi, nema veze, ali tako se tvrđava osvaja. Vodim ja neke borbe kao Don Kihot, ali ni to nema veze. Zašto? Zbog toga što je važno posijati ideje, a kad se one posiju, onda funkcionišu. Nažalost, i loše ideje kad se posiju, i one traju. I dobre i loše ideje žive, ne umiru. Ljudi kao nosioci ideje nestaju, dolaze drugi, ali ideja opstaje” – smatra profesor Koprivica, pa poentira za kraj:
“Dug je put do osvajanja tvrđave, ali svi mi u životu izaberemo neku svoju tvrđavu, jurišamo na nju, pa dokle stignemo. Ne smije čovjek nikada da bude zadovoljan dokle je došao, jer stalno mora da ide naprijed. Ali, ako uloži maksimalno ono sve što može i zna, on treba da bude zadovoljan tim putem. Međutim, ako hoćeš osvojiti tvrđavu, pa da ne ideš ka njoj i ne trpiš gubitke, to nije moguće. Svaki uspješan čovjek je najviše nepravedan prema samom sebi, jer nema vremena za prijatelje, odmor, za hobije, porodicu, to su velike žrtve. Recimo, žene trenera su veliki heroji, ‘neznani heroji’. To mora biti takvo razumijevanje i shvatanje”.
Internacionalna trenerska košarkaška klinika u Tuzli je ove sezone kao predavače ugostila Vladu Đurovića, Marijanu Mladenović, Draganu Svitlicu, Ademira Zurapovića, Nenada Trunića i Vladimira Koprivicu.
Specijalni gost je bio Aid Berbić, član Upravnog odbora Košarkaškog saveza BiH. Klinika u Tuzli će od naredne godine dobiti dodatnu dimenziju, pošto će postati jedan od tri ovakva događaja koji će biti obavezni za sve trenere koji su u procesu dobijanja licence.
Pripremili: Ivan Vuković i Nikola Ignjatić
Pročitajte još:
