Sezona u Premijer ligi Bosne i Hercegovine je okončana, a sa njom u zaborav ide najveći dio njenog toka. Ostaće upamćeno, tek sporadično, da je Zrinjski prvi put u svojoj istoriji osvojio duplu krunu, da je to “ona sezona kada je Sloboda opet ispala” i kada se Premijer liga igrala u mjestima u kojima vjerovatno više nikada neće.
Osporena gdje je stigla, Premijer liga dotakla je svoje najniže grane kada je u pitanju koeficijent. Čak joj je i dobro, koliko se brige vodi o njoj.
Sve je krenulo kako je i završilo. Naopako. Izgradnja hibridnih terena donijela je to da polovina lige domaće utakmice igra na zamijenskim stadionima, pa je tako ove sezone premijerligaški fudbal se igrao u Banovićima, Novom Gradu, Čitluku, Zenici, Doboj Kaknju, Srebreniku… Dovelo je do toga da samo Zrinjski evropske utakmice igra na svom stadionu, a osim Plemića, niko drugi se nije ni naigrao Evrope.
Borac i Velež doživjeli su surovi udar naše realnosti, pa čak pali i ispod nje porazima od klubova sa Farskih ostrva i Malte. Tuzla siti je, tek toliko, stavila bh. fudbal ispred San Marina. Zrinjski je odskočio, pokazao da zakoni Premijer lige ne važe za njih, ali ne oni pravni, već ustaljeni neuspjesima koji su duboko pustili korijenje na našim terenima. Mada, zakon u bilo kom obliku je težak termin za Premijer ligu, a još teža tema.
Zadnje kolo i sve nakon je, reklo bi se, slika i prilika Premijer lige. Međutim, od početka je sve bilo daleko od dobrog. Prva polusezona je bila prelazna. Opraštali su se loši uslovi, koji su bili prinudna rješenja dok su se ugrađivao hibrid u Tuzli, Banjaluci, Sarajevu… Ali, i oni su pokazali, da se ozbiljan fudbal ne može igrati skoro nigdje van Premijer lige, prije svega zbog uslova. A kvalitet, upitan je i u Premijer ligi.
Bilo kako bilo, prva polusezona bila je za oprost, jer radi se na “velikom projektu” za koji treba žrtvovati sadašnjost kako bismo imali bolju budućnost. Pokazalo se i da ona nije bliska, jer druga polusezona je nije donijela.
Kada je Borac ugostio Slobodu u prvoj utakmici na novom terenu, izgledalo je kako smo se napokon pomjerili sa mrtve tačke. Fudbal je bio brži, bolji i ljepši. Ali ubrzo, fudbal je padao u neke druge planove zbog dugotrajnih radova na Koševu, Vrapčićima, lošeg suđenja i sve se zavrtilo u začarani krug Premijer lige iz kojeg izlaza nema, a u kojem su najveće žrtve igrači koji igraju s crnim veom na glavi neprimjetni za skoro sve skaute evropskih klubova jer niko ne želi komunikaciju sa nakaradnim organizacijama, pa i po cijenu propuštanja kvaliteta.
Možda nas bolja budućnost čeka iza ugla, ali pitanje je koliko smo je dostojni jer žrtvu prinose oni koji ne bi trebalo. Kvalifikacije za evropska takmičenja će nam pokazati na kakvom smo putu. Samo u njima ne treba gledati Zrinjski, jer je on svoj poseban put u odnosu na druge trasirao posljednje dvije sezone. Možda, sljedeći veliki projekat u bh. fudbalu bude VAR, i samo možda, nakon njega fudbal konačno bude tema broj jedan.
